Predmet spora je utvrđenje nedopuštenosti redovnog otkaza ugovora o radu radniku zbog organizacijskih razloga kod poslodavca A1 Hrvatska, te zahtjev radnika za vraćanje na rad.
Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da je Odluka poslodavca A1 Hrvatska o otkazu ugovora o radu tužitelja od 7. lipnja 2019. nedopuštena, te da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao (točka I izreke), naloženo je tuženom vraćanje tužitelja na rad, te da tužitelju naknadi troškove postupka u iznosu od 2.500,00 kn sa pripadajućim zateznim kamatama.
Sud 2.stupnja je odbio žalbu poslodavca A1 Hrvatska kao neosnovanu, jer se poslodavac o namjeravanom otkazu nije savjetovao s Radničkim vijećem A1 Hrvatska, odnosno, jer je propustio postupiti u skladu s odredbom čl. 150. Zakona o radu s obzirom da se nije na zakonom propisan način savjetovao sa radničkim vijećem prije otkazivanja ugovora o radu radniku, uslijed čega je Odluka o otkazu ugovora o radu tužitelju ništetna, a radni odnos radnika D.N. kod poslodavca A1 Hrvatska nije prestao, te je sud naložio A1 Hrvatska vratiti radnika na rad na radno mjesto Tehničar za optiku B2B ili drugo radno mjesto odgovarajuće radnom iskustvu, obrazovanju i sposobnostima tužitelja.
Objašnjenje:
Radničkom vijeću A1 Hrvatska poslodavac je 27. svibnja 2019. dostavio odluku o namjeri otkazivanja ugovora o radu radnika u kojoj je naveo da radi usklađivanja sa novom organizacijom društva te sistematizacijom poslova u društvu i stvarnim poslovnim potrebama racionalizacije poslova iz djelokruga odjela za izgradnju infrastrukture pristupne mreže, namjerava ukinuti radno mjesto tehničar za optiku B2B na lokaciji Osijek, te da je namjeravanim usklađivanjem sa novom organizacijom u društvu obuhvaćen radnik D.N. kojem bi prestao radni odnos iz poslovno uvjetovanih razloga.
Radničko vijeće je 31. svibnja 2019. zatražilo od poslodavca dostavu dodatnih podataka i pojašnjenja kako bi se moglo očitovati o dostavljenoj odluci o namjeri otkazivanja ugovora za radnika D.N., Poslodavac zatražene podatke nije dostavio, već da je nepravodobno, neposredno prije isteka roka 4. lipnja 2019. dostavio radničkom vijeću samo opis radnog mjesta radnika i tablicu bez pojašnjenja, iz koje ne proizlaze zatraženi podaci. Radi nepotpune i nepravodobno dostavljene dokumentacije, radničko vijeće nije moglo zaključiti hoće li kod tuženika uopće doći do kolektivnog viška radnika u smislu čl. 127. ZR, a nakon toga niti utvrditi podatke koje su važni za donošenje odluke o namjeri otkazivanja tužitelju i sagledavanje njezina utjecaja na položaj tužitelja.
Sud prvog stupnja tužbeni zahtjev radnika je prihvatio utvrdivši da je sporna odluka o otkazu donesena uz povredu postupovnih odredbi, jer se poslodavac o namjeravanom otkazu nije savjetovao s Radničkim vijećem A1 Hrvatska, odnosno, jer je propustio postupiti u skladu s odredbom čl. 150. Zakona o radu s obzirom da se nije na zakonom propisan način savjetovao sa radničkim vijećem prije otkazivanja ugovora o radu radniku, uslijed čega je Odluka o otkazu ugovora o radu tužitelju ništetna, a radni odnos radnika D.N. kod poslodavca A1 Hrvatska nije prestao, te je sud naložio A1 Hrvatska vratiti radnika na rad na radno mjesto Tehničar za optiku B2B ili drugo radno mjesto odgovarajuće radnom iskustvu, obrazovanju i sposobnostima tužitelja temeljem čl. 124. st. 1. ZR.
Drugostupanjski sud nadalje navodi: Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da poslodavac prije otkazivanja ugovora o radu radniku nije radničkom vijeću dostavio potrebnu dokumentaciju iz koje bi moglo utvrditi podatke važne za donošenje odluke o namjeri otkazivanja ugovora o radu tužitelju i sagledavanje njihovog utjecaja na njegov položaj. Naime, poslodavac mora obavijestiti radničko vijeće o namjeravanom otkazu potpuno i pravodobno tako da se radničkom vijeću omogući da dade primjedbe i prijedloge kako bi rezultati rasprave stvarno mogli utjecati na donošenje odluke. Čak dapače dužnost je poslodavca kad se radničko vijeće očituje u zakonom određenom roku, ocijeniti razloge zbog koji se radničko vijeće protivi otkazu. Dakle obveza je poslodavca ocijeniti te razloge, ali ih ne mora prihvatiti. Stoga nije dovoljno samo paušalno navesti da je došlo do prestanka potrebe za radom radnika uslijed racionalizacije poslovanja odnosno na taj način poslodavac nije postupio sukladno odredbi čl. 150. ZR a ukoliko je odluka poslodavca o otkazu ugovora o radu donesena protivno toj odredbi o obvezi savjetovanja sa radničkim vijećem ista je ništetna.
Kako se u konkretnom slučaju poslodavac nije savjetovao sa radničkim vijećem na naprijed navedeni način jer iz dostavljene dokumentacije radničko vijeće uopće nije moglo utvrditi da li uopće dolazi i iz kojih točno razloga do prestanka potrebe za radom tužitelja, da li se poslovi koje je tužitelj obavljao prestaju obavljati kod tuženika (A1 Hrvatska) ili će se obavljati u okviru drugih radnih mjesta, koliki broj izvršitelja radi na istom radnom mjestu na kojem je poslove obavljao tužitelj (radnik D.N.), da li će kod tuženika doći do kolektivnog viška radnika, postoje li usporedni radnici koji obavljaju iste poslove kao i tužitelj i ukoliko postoje da li je poslodavac iste s tužiteljem uspoređivao i prema kojim kriterijima dakle nije moglo utvrditi podatke važne za donošenje odluke o namjeri otkazivanja ugovora o radu tužitelju i sagledavanje njihovog utjecaja na položaj tužitelja zaključak suda da je u okolnostima konkretnog slučaja pobijana odluka donesena protivno odredbama o savjetovanju sa radničkim vijećem i kao takva ništetna ukazuje se pravilnim.
Stoga su neodlučna razmatranja žalbe tuženika, jer predstavljaju samo drugačije i to pogrešno viđenje primjene navedenih odredbi ZR, s time da je podatke na koje se tuženik pozivao tijekom prvostupanjskog postupka, a na koje upire i u svojoj žalbi (npr. da usporednih radnika nije bilo) trebao dostaviti radničkom vijeću u postupku savjetovanja prije donošenja odluke o otkazivanju tužitelju.